ABISSO LED ZEPPELIN

26. – 30.12.2014.
tekst: Marko Rakovac

U razdoblju od 26.-30. prosinca održala su se istraživanja u jami (abisso) Led Zeppelin na talijanskoj strani masiva Kanin. Stabilne vremenske prilike (-10°C, lijepo vrijeme i odsutnost padalina) omogućile su da 7 speleologa nastavi istraživanja na dubini od -900 m i -800 m. U kanalu “Scirroco” na dubini od -950 m istražena je povratna vertikala od 20 metara. U kanalu “Papo gallery” istražena je vertikala “Diarrheajeja” P30 gdje će buduće napredovanje biti omogućeno proširenjem pukotine kroz koju struji zrak. U dvorani “Black hole” (-780 m) je tehnički penjano u visinu sa ciljem da se zaobiđe sifon u glavnom kanalu, no nakon 75 m došlo se do zarušenog stropa.

Sudionici istraživanja:
Marko Sticotti (vođa) (IT)
Sebastiano Taucer (IT)
Tom Kravanja (IT)
Rocco Romano (IT)
Silvia Fuschiati (IT)
Johann Culot (FRA)
Marko Rakovac (HRV)

Istraživanja jame Led Zeppelin započeta su sredinom 90tih godina i od tada se istražuje u 4 faze.
1. faza istraživanja se odnosi na razdoblje od 1992. – 1994. kad su osamnaestogodinji tršćanski speleolozi zaluđeni hardrockom otkrili ulaz u jamu na 2090 m nadmorske visine te istražili je do dubine od – 308 m (Sala Rosina).
Nakon toga slijedi razdoblje od 1994. – 2000. kad druga generacija tršćanskih speleologa istražuje dugačak i težak meandar i ulazi u nerazmjerno veliku dvoranu “Black hole” (70×30 m) na dubini od -780 m gdje izrađuju prvi bivak te dosižu “staro dno” na dubini od -960 m. Trasiranjem vode na dubini od -900 m otkrivena je povezanost jame sa izvorom Glijun (u smjeru Bovca) na slovenskoj strani masiva Kanin. Glijun se nalazi na nadmorskoj visini od 435 m što daje potencijal da se jama produbi više od 1600 m. U nekoliko navrata od 1998.-2000. ista skupina nastoji pronaći “Stairway to Heaven” prema slovenskom Bovcu, no životne prilike ih tjeraju u drugim smjerovima te jama ostaje opremljena i pada u zaborav idućih osam godina.
Treća faza (2008. – 2012.) je značajna radi toga što se dosiže čarobna dubina od 1000 m te u speleološkim kuloarima postaje zanimljivost dosegnuti dno “najteže tisućice na mt. Kanin”. U ovoj fazi se tršćanskim speleolozima pridružuju mađarski speleolozi i zajedno nastavljaju istraživanja kad u 2011. godini dosižu sadašnje dno jame na dubini od -1030 m. Izrađeno je više od 2 km topografskog nacrta te novi pravac pružanja glavnom jame prema izvor Moelis na talijanskoj strani Kanina. Istraživači doživljavaju nekoliko opasnih podzemnih poplave kanala od kojih je najveći odjek imala ona u studenom 2010. godine kad su dva mađarska speleologa nakon 62h izbivanja i neizvjesnosti pojavila se u bivku na -780 m.

Četvrta faza traje od 2012. do danas kad se u već poznatim galerijama i kanalima nastoji pronaći bypass zarušenja u postojećim kanalima u kojima strahovito puše, tehnički penjati upitnike, preroniti sifon u dvorani Black hole itd.

Osim što je jama fizički zahtjevna, višednevna istraživanja su uvjet bez kojeg se nemože kao i stabilni vremenski uvjeti jer ljeti postoji opasnost od kiša i konstantnih poplava, dok je zimi uvijek prisutan problem pristupa i lavinoznosti područja gdje se ulaz nalazi.