Prije oko 900 000 godina (staro kameno doba) – akademik Mirko Malez je otkrio da je u špilji Šandalji kraj Pule boravio je pračovjek Homo erectus (pronađeni su tragovi vatrišta i materijalne kulture).
Prije 120 000 – 40 000 godina – u polušpilji Hušnjakovo u Krapini boravio je Homo sapiens neanderthalensis.
Prije 40 000 – 10 000 godina – Homo sapiens je ulazio u špilje Vindija (Varaždin), Mačkova špilju (Lepoglava), Bukovac (Lokve), Veternica (Zagreb).
Prije 28 000 – 29 000 godina – špilju Vindija kod Varaždina nastanjivali su vjerojatno posljednji neandertalci na svijetu.
Prije 6000 godina (mlađe kameno doba) – u špilji Gromača kraj Dubrovnika naši preci su ušli oko 750 m daleko od ulaza i spustili se 85 m duboko pri čemu su savladali gotovo okomit kanal visok oko 50 m . Pronađeni su ostaci keramičkih posuda i otisci bosih nogu.
Prije 5000 – 4000 godina – na Hvaru u Grapčevoj špilji, Markovoj špilji i špilji Pokrivenik pronađena je neolitska kultura iz tog razdoblja (nalazi znanstvenika Grge Novaka)
1400 p.n.e – 900 p.n.e. (brončano doba) – u jami Bezdanjača kod Vrhovina (Horvatova špilja) pripadnici nekog nepoznatog plemena su se spuštali u jamu 400 m daleko od ulaza i 125 m duboko.
340. – 420. Sv. Jeronim je boravio u više špilja na području Dalmacije. U tom razdoblju pustinjaci su boravili u nizu špilja poput Opatje, Zmajeve i Ljubitovice na Braču, špilje iznad Sv. Nedilje na Hvaru. Sv. Martin je boravio u jednoj špilji u Podsusedu kraj Zagreba.
362. – 366. Sveti Ilar je boravio u jednoj špilji blizu Cavtata. Prema legendi on je Epidaurum (Cavtat) spasio od strašnog zmaja Voaza iz špilje Šipun.
1096. Prvi pisani podatak o hrvatskoj špilji, crkveni spis na latinskom o granici samostanskog posjeda Sv. Krševana na otoku Ugljanu gdje se nalazi Špilja u zaljevu Željina.
1536. Pjesnik Petar Zoranić Ninjanin je u knjizi Planine na pjesnički način dao prikaz podzemlja Velebita i Dinare.
1584. Prvo znanstveno djelo o špiljskim pojavama. Dubrovački filozof Nikola Gučetić proučavao je špilju Šipun u Cavtatu i špilju Vjetrenicu na Popovom polju i pokušao je protumačiti sige, vlagu i strujanje zraka u djelu O Aristotelovim meteorima.
1689. Slovenski istraživač Ivan Vajkard Valvasor objavio je u knjizi Slava vojvodine Kranjske prvi opis jedne špilje u Hrvatskoj (Druška peć u Učki) i prvi crtež ulaza u jednu hrvatsku špilju (špilja Tounjčica u Tounju kod Ogulina).
1725. Talijanski znanstvenik Louigi Fernando Marsiglia u djelu Fizička priroda mora opisuje fenomene rijeka ponornica u Lici.
1774. Talijanski opat Alberto Fortis u knjizi Put po Dalmaciji opisao je više špilja u Dalmaciji (Rudelić špilje kod izvora Cetine i dr.) i prvi protumačio našu riječ jama.
1776. Sinjanin Ivan Lovrić je objavio opis istraživanja Gospodske špilje kod izvora Cetine (istražio je nekoliko stotina metara špilje pri čemu je užetom savladao vertikalu 13 m* i došao do sifonskog jezera, za kojeg je zaključio da je povezano s izvorom Cetine).
* nova vrijednost na temelju novih mjerenja
1787. Francuski istraživač špilja Belsazar Hacquet stvorio je prvi topografski znak za špilje u svijetu i primijenio ga prvi puta te godine na topografskoj karti Hrvatske.
1835. Julije Fras je opisao osamdesetak naših špilja i jama. U Barićevoj špilji (Ličko Petrovo selo, Plitvice) je upotrijebio drvene ljestve duge 6 m.
1841. Stjepan Mlinarić je u Danici ilirskoj napisao prvi članak o jednoj špilji u Hrvatskoj na hrvatskom jeziku (špilja u Sv. Ivanu Zelini).
1855. Tijekom kolere u Dalmaciji, imućniji Splićani su se sklonili u Vrliku te posjećivali špilju kraj izvora Cetine koja je po tome dobila ime Gospodska. Pri tom je malo uređen ulazni dio špilje. Dr. Jakov Chiudina je u knjižici o Vrlici iste godine opisao razgledavanje te špilje pod naslovom Pohod Vrličke pećine. To je najstariji podatak o turističkim posjetima nekoj špilji u Hrvatskoj.
1880-tih godina Bečki slikar Eugen von Ransonnet uredio je Modru špilju na otoku Biševu za posjet turista.
1882. J.M. Granić je objavio skicu jedne bezimene špilje u Dalmaciji. Mijo Kišpatić je objavio rezultate svojih paleontoloških istraživanja u Baračevim špiljama kod Rakovice.
1886. Osnovana je prva udruga vezana uz špilje u Hrvatskoj – Odbor za uređenje špilje Samograd kod Perušića.
1887.-1930. Članovi Riječkog planinarskog kluba (1885. Club Alpino Fiumano, iza 1919. Club Alpino Italiano-Sezione di Fiume) speleološki su istraživali u Hrvatskom primorju, Gorskom kotaru i Istri te istražili više od 200 špilja i jama. Godine 1887. istražili su Šparožnu špilju kod Kastva, a poslije je uredili za turistički posjet i zaštitili vratima.
1887. Đuro Pilar izradio je prvi pravi topografski nacrt špilje na milimetarskom papiru (špilja Velika peć na Medvednici).
1892. Geolog Mijo Kišpatić osnovao je u Rakovici Odbor za uređenje Baračevih špilja.
1898. HPD počinje objavljivati časopis Hrvatski planinar u kojem su u većem broju počeli izlaziti članci o speleologiji.
1898. Dragutin Hirc je objavio u knjizi o Gorskom kotaru prvi crtež na kojem je prikazano istraživanje jedne špilje – Hajdove hiže. Crtež je izradio slikar Vaclav Anderle.
1899. U Zadru je osnovano Planinarsko – turističko društvo Liburnija, a 1900 njegova speleološka sekcija (odsjek), čiji su članovi istraživali špilje u okolici. Godine 1903. organizirali prvu hrvatsku speleološku ekspediciju S kuterom po Kornatskim otocima, a 1908. Odbor za istraživanje špilja.
1910. U Zagrebu je zaslugom Dragutina Gorjanovića Krambergera osnovan Odbor za istraživanje špilja u geološkom povjerenstvu kraljevine Hrvatske i Slavonije. To je prva profesionalna speleološka udruga.
1911. U Splitu je profesor Umberto Girometta osnovao Špiljarski odio na Velikoj realki te je s učenicima istraživao špilje i jame Dalmacije. U djelu Jame i pećine srednje Dalmacije objavljenom 1923. godine, Girometta daje prikaz glavnih svojstava 472 špilje i jame te raspravlja o njihovim morfološkim i genetičkim osobinama. Godine 1927. godine na njegov poticaj osniva se Sekcija za istraživanje kraških pojava (danas Speleološki odsjek HPD Mosor), nastavljajući tako tradiciju “jamara” sa Velike realke.
1912. Dragutin Gorjanović Kramberger prvi puta upotrebljava izraz speleologija u Vjesniku geološkog povjerenstva za Hrvatsku i Slavoniju.
1922. Geolog Josip Poljak je obranio doktorsku disertaciju s temom iz područja speleologije. Prvi je znanstveno istraživao i špilju Veternicu 1934. godine.
1923. Umberto Girometta u djelu Jame i pećine Srednje Dalmacije opisao je čak 472 speleološke pojave.
1925. Talijanski speleolozi su se spustili u Ponor kod Rašpora na Ćićariji i izmjerili dubinu -450 m pa je tada ta jama proglašena najdubljom na svijetu. Međutim točnijim mjerenjem jame 1974. godine, hrvatski speleolozi su izmjerili dubinu od samo -355 m.
1949. Osnovana je Speleološka sekcija u PD Zagreb (inicijator Vladimir Redenšek). Nakon toga speleologija u Hrvatskoj doživljava veliki uspon. Osnovane su speleološke sekcije i u drugim planinarskim društvima te je pokrenuta speleološka aktivnost u Geološkom institutu i HAZU. Danas postoji četrdesetak speleoloških udruga koje djeluju pod dvije krovne speleološke organizacije u Hrvatskoj.
1954. Osnovano je Speleološko društvo Hrvatske.
1955. Osnovan je istraživački zavod u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti pod nazivom Geološko-paleontološka zbirka i laboratorij za krš, odnosno Zavod za paleontologiju i geologiju kvartara (od 1974. godine) u kojem je akademik Mirko Malez dao značajan doprinos znanstvenim istraživanjima u okviru kvartarne geologije i speleologije.
1956. Osnovana je Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza.
1957. Organiziran je prvi speleološki tečaj u Ogulinu. Slijede speleološki tečajevi u Donjoj Cerovačkoj špilji 1958. te u Tounju 1960. godine. Organizacija speleoloških škola po programu Komisije za speleologiju započinje 1966., a od osnutka Zagrebačke speleološke škole 1971. godine one se organiziraju gotovo svake godine u Zagrebu, Splitu, Karlovcu, Šibeniku i drugim gradovima.
1977. Članovi Speleološkog odsjeka PDS Velebit spuštaju se na dno Ponora na Bunovcu na dubinu -534 m, čime je tada postao najdublja jama u široj regiji.
1987. Završena su detaljna istraživanja špiljskog sustava Đulin ponor-špilja Medvedica ispod grada Ogulina, koji je do 2011. predstavljao najdulju hrvatsku špilju s ukupnom horizontalnom duljinom kanala 16 396 m. Ulazni dijelovi ovog sustava (Đula, Medvedica, Badanj) poznati su još od davnina. Prva istraživanja izveli su Josip Poljak (1926.) i Mirko Malez (1956- 1957.), a detaljna istraživanja izveli su članovi Speleološkog odsjeka PDS Velebit pod vodstvom Marijana Čepelaka od 1984. do 1987. godine.
1993. Prva speleološka ekspedicija Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza u jamski sustav Lukina jama-Trojama u NP Sjeverni Velebit. Ekspedicije su nastavljene 1994. i 1995. godine. Jamski sustav Lukina jama – Trojama istražen je do dubine 1392 m što ga je u trenutku istraživanja svrstalo na 9. mjesto na listi najdubljih jama na svijetu, a i danas je najdublja jama u Hrvatskoj i uz drugu po dubini Slovačku jamu (dubine 1320 m, istraživanu između 1996. i 2002.) među dvadeset najdubljih na svijetu. Otkrićem Lukine jame počinje novo razdoblje u istraživanju dubokih jama na Velebitu koje se nastavlja otkrićem i treće hrvatske jame dublje od tisuću metara, Jamskog sustava Velebita (-1026 m) otkrivenog 2003. godine u kojem istraživanja još traju.
1998. Osnovan je Hrvatski speleološki savez. Danas u Hrvatskoj udruge koje su registrirane za speleološku djelatnost (speleološke i planinarske) djeluju unutar Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza ili Hrvatskog speleološkog saveza.
2009. Osnovan je Istarski speleološki savez.
2011. Osnovan je Zagrebački speleološki savez kao regionalna organizacija koja okuplja speleološke udruge na području grada Zagreba i Zagrebačke županije.
Literatura- Vlado Božić, Speleologija u Hrvatskoj, HPD Željezničar, 2003.
- Speleologija, ur. D.Bakšić, D.Lacković, A.Bakšic. Poglavlje V. Božić: Kratka povijest speleologije u Hrvatskoj. SO PDS Velebit, 2000.
- Mirko Malez : 1924-1990. – Zagreb : Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za prirodne znanosti, 1992. Spomenica HAZU, svezak 66, autori M.Herak, M.Paunović, urednik V.Majer.
- Ivo Rubić, 1939: Prof. U. Girometta kao speleolog. Hrvatski planinar, br. 6. 179-183.